Među različitim vrstama abiotskoga stresa u proizvodnji soje ističu se sušni, temperaturni i solni stres. Cilj ove disertacije bio je istražiti fiziološke mehanizame reakcije soje na navedene vrste stresa. Istraživanja su provedena sa šest kultivara soje u fazi klijanje - nicanje te dva kultivara u fazi cvatnje. U prvome je pokusu sjeme soje naklijavano u papirnim ručnicima natopljenim vodom ili otopinom određenoga osmotskoga potencijala. Tijekom 7 dana uz kontrolu (20°C, voda) primijenjene su po dvije razine sušnoga (otopina PEG 5% i 10%), solnoga (otopina NaCl 50 i 100 mM) i temperaturnoga stresa (10°C i 30°C, voda). Osim % klijavosti i morfoloških svojstava, analizirani su enzimski i neenzimski pokazatelji stresa u hipokotilu. Najjači stresni učinak imali su viša razina sušnoga stresa te niska temperatura. Visoka je temperatura djelovala povoljno na razvoj klijanaca, a blagi sušni stres imao je primirajući efekt i povećao klijavost. Odabrana dva kultivara u drugome su eksperimentu uzgojena u posudama s tlom na otvorenom do faze cvatnje, nakon čega su izložene različitoj temperaturi (30°C, 10°C i 20°C kao kontrola) tijekom 3 dana u klima komori. Analizirani su pokazatelji učinkovitosti fotosinteze te, kao i u prvom eksperimentu, pokazatelji reakcije biljke na stres u tkivu troliske. Vrlo značajan utjecaj tretmana u obje razvojne faze soje potvrđuje da su primijenjeni tretmani izazvali oksidacijski stres i obrambene reakcije soje.